malakriticarka | 03 Februar, 2010 15:00
Te noci, iako na Andreinoj žurci punoletstva, bili su sami. Samo ona i on. Ema i Marko. Dva sveta, koliko ista, toliko i različita. Uklapali su se kao delovi slagalice, polovi magneta, u stalnoj težnji, potrazi i nemogućnosti da se pronađu. Jedan mali deo slagalice zvani hrabrost im je nedostajao. Noć je već poodmakla, bilo je oko dva sata. Gorki list je odradio svoj deo priče. Veći deo. Možda i glavni. Možda se sve to dogodilo zahvaljujući njemu. Sva ta osećanja skrivana već dve godine. Strah od poraza, od odbijanja. Samopouzdanje kojeg nema. Strah od reči NE koja ima moć da skrati i najduži put sreće.
“Dodji da ti pokažem nesto”, rekao joj je i pružio ruku. Iskrali su se iz sobe u kojoj su svi đuskali pod opijumom. Bez ujednačenog ritma, kao da je to najobičnija, mehanička radnja.
“Gde me vodiš?”, upitala ga je. Držao ju je za ruku i gotovo trčao uza stepenice, na sprat, ka potkrovlju. Piće je bilo na vrhuncu svoje uloge. Počela je da se sapliće. Marko je već bio polutrezan.
“Hej, uspori, bre, malo!”
“Ovako ćemo brze stići”, sagnuo se i uzeo je u naručje. Njena loknasta kosa vijorila se dok je ona mlatila glavom zabacujući je.
“Wohooow!”, vrištala je od sreće. Prijala joj je brzina kojom se Marko kretao, po dva-tri stepenika odjednom.
Potkrovlje. Baš ga je tako zamišljala. Malena, pomalo skučena sobica, u kojoj je bilo sve od drveta, rucno rađeno. I prozorčić na krovu. Jos jedan, malo veći. Uzeo je ćebe sa neke stolice koja se nalazila tu u sred tmine. Otvorio je veći prozor, pod tolikim nagibom da je do krova bilo potrebno samo se odupreti šakama. Izbacio je ćebe, provukao ruke kroz ram okna i pomolio glavu. Hladan vetar prijao je njegovom licu, još rumenom od pijanstva. Izbacio je gornji deo tela, odupirući se svom težinom ruku. Noge su mu još visile i spajale ga sa potkrovljem. Seo je zadnjim delom, izvukao noge, a potom i Emi pružio ruke.
“Zima mi je”, rekla je drhteći i žmirkala u noć. U stomaku joj je bilo toplo, u ustima još ukus vina i nekih grickalica koje je usput jela da bi sprečila napad mučnine koji bi mogao naleteti u pogrešno vreme. Jer, u tom trenutku joj je prišao Marko. Grad ispod njih se sijao pod mesečevom svetlošću. Reka koja je poprimila boju noći. Ona i Marko na krovu zgrade, Dečko koji je bio predmet obožavanja svih devojaka u školi. Jedini koji nije koristio nikakva narkotička sredstva. Bio je tako poseban. Plava kosa, nežne crte lica, razvijeni mišići. Tople, mekane ruke, izvajani prsti, sportista. Uvio ju je u ćebe. Nebo je postajalo bakarno. Bilo je četiri ujutru. Zvezde su se topile pod tom crvenkastom bojom. Negde u daljini nazirao se plavičasti oblačak koji pokušava da se probije. Kroz nekoliko sati, osvanuće novi dan. Polako su se treznili na toj blagoj hladnoći letnje noći. Naslonila se na njegovo rame i zarila glavu u njegov vrat. Mirisao je na STR8, iako su onoliko vremena proveli u zadimljenoj prostoriji. Ništa više nisu čuli, osim sopstvenog disanja.
“Dođi.” Seli sun a crepove krova, u poluležećem položaju.
“Ne mogu da verujem”, nehotice je izgovorila. Te četiri reči kao da su se već neko vreme borile da skliznu s njenih usana.
“Šta to?”
“Ma, ništa, smejaćeš se”, pokušavala je da se izvuče iz neprijatne situacije.
“Haaajde, reci mi, mooolim te!” Bio je viši od nje, godinu i po dana mlađi, ali je tog trenutka delovao kao petogodišnji dečak.
“Zaboravila sam dole telefon, eto šta!”, nasmejala se. Marko je prodirao duboko u njene oči.
“Ima tu još nešto”, rekao je. Od petogodišnjeg dečaka, vratio se u šesnaestogodišnjeg.
“Zašto misliš da bih imala još nešto da kažem?”
“Zato što znam. I zato što imam i ja.” Gledala je negde daleko I udisala miris noći. Odbijanje joj se sada činilo tako dalekim. Možda je ovo poslednja prilika da mu kaže. Ionako će kroz mesec i po završiti srednju školu i ta priča će ostati nedorečena. A možda bi mogla da bude i započeta. Zaustila je, ali ju je on zaustavio.
“Mislim da znam o čemu se radi”, rekao je. Podigao je ruku u vazduh. Zvezda padalica je lagano padala u nepoznato, čemu se isprečila njegova ruka na kojoj je i ostala. Počela je da se kruni, pretvarajući se u srebrni prah, ali ipak zadržavši svoj oblik. Pružio joj je ruku.
“Ovo je za tebe”, rekao je. Ništa više nisu govorili. Pogledi su govorili sve. Ostali su tu u čarobnim trenucima jutra. A onda, kada su pogledali u dlan zvezdanog praha više nije bilo. On je čuvao tumalakriticarka | 07 Februar, 2010 15:50
Ovo pitanje sam sebi postavila nakon čitanja romana „Idi, vreme je“, Marije Jovanović. Realno opisani likovi i fino ukomponovane rečenice koje u stvari nama, mlađim i nedovoljno upućenim čitaocima govore o jednom davnom periodu kada je postojala takozvana SFRJ čiji je predsednik, neprikosnoveni vladar, bio drug Josip Brioz Tito. Period rokenrola. Kada se Tito, kao brižan roditelj starao da ovaj narod, njegova „deca“, bez ikakvih smetnji mogu da posete bilo koju teritoriju. Period kada nismo bili sami i kada smo imali ugled i poštovanje drugih zemalja. Tada, u tom vremenu (deluje tako daleko posle svega što smo pretrpeli) živeli su Danilo i njegova četrnaest godina mlađa sestra Jovana.
Svetlana, njihova majka, sedam godina nakon njihovog rođenja, preminula je. Bila je poodmakla faza tumora mozga. Marko, Svetlanin suprug, zbog teškog šoka preživljenog usled Svetlanine smrti, nije mogao da se stara o Jovani, te je, na neki način, Danilo igrao ulogu i oca i brata već u njenom detinjstvu. Duhovni učitelj, prijatelj, učitelj – sve je to bilo grupisano u jednu osobu koja je imala je imala veliki autoritet u Jovaninoj svesti. Oslonac i podrška. Bratovljeva neizmerna ljubav i svi pedagoški postupci su je možda učinili razmaženom, ali ja ih rekla sigurnom u sebe i bez dlake na jeziku. To više nije bio period Tita. Sada je Sloba došao na vlast.
Ne znam, ne sećam se kako je taj režim funkcionisao, nisam bila toliko svesna svega što me okružuje. Iskreno, i sada kad vidim okolinu, nekako mi je lepše da jednostavno uronim u svet knjiga, probudim se na drugom kontinentu ili bar nekoj drugoj priči. U tuđem životu, ne svom. Nekada davno kada su postojali tzv. „kućni učitelji“ i kada je za devojke obrazovanje bilo apsolutna besmislica, selidbom u taj drugi svet bili dobili biste dijagnozu psihički poremećene osobe. Danas to čine milioni ljudi. Kada nismo u mogućnosti ovaj celokupni svet da izmenimo, bar su nam učinili mogućim da sopstveni svet izgradimo, gde ćemo u likovima, više ili manje stvarnim pronalaziti svoje nove komšije. Tako su Danilo i Jovana postali moji „novi“ susedi.
Dakle, znam samo da je Miloševićevo stupanje na političku scenu značilo da dolazi neko novo vreme, koje će obrisati trag, potruditi se da ukloni i najmanji dokaz da je ono što je nekad bilo postojalo. Znate, po načelu „Prošlost je istorija, budućnost je misterija, zato se ovo sadašnje vreme zove prezent. Poklon“. E, tako je bilo i sa nama. Budućnost je bila prava zagonetka. Niko nije mogao ni da zamisli šta ćemo sve dočekati. Odjednom. Oskudno obučene mlađane pevačice sa još siromašnijim obrazovanjem, nekom bojom glasa koje su dobile kao Božiji dar, sa količinom šminke koja se ni lopatama ne bi mogla skinuti, smenjivale su se pred narodom željnim „hleba i igara“. Bile su na toj pozornici, namerno ili igrom slučaja, vizuelnoj maloumnosti ljudskih mozgova koji su kao opčinjeni posmatrali „dame u negliže“, dok su pretpostavljeni trpali u svoje džepove što je više moguće.
Jovana je prerasla u devojku. Svojeglavu i žustru. „Pala“ na nimalo jeftine čari Gorana-morao je bolje da se potrudi da dopre do nje, što ipak nije smanjilo moje divljenje prema njoj. Možda deluje pomalo glupa kada uopšte prihvata njegovu navodnu ljubav, a zapravo je to samo vapaj za ispražnjivanjem svoje telesne tečnosti. Učinio je da bude zavisna od njega kao od droge. Da dođe u stanje ludila da bi je ostavio kada smiri svoje testosterone. I to na vrlo brižljivo isplaniran i podmukao način. Pokvaren, primitivan. Divim joj se na reakciji. Naslikala je svoju šaku na njegov obraz u punoj veličini. I zvog ovog detalja moram reći: „BRAVO, JOVANA! Nisi me izneverila!“
Međutim, upoznala je Sajmona, koji je ipak bio ono za čime je celog života tragala. Sada je uveliko bio prisutn još jedan izuzetno cenjen političar, u ulozi premijera. Doktor Zoran Đinđić. Toga dana, kada je trebala da izgovori svoje sudbonosno DA, dogodio se atentat. Ja nisam znala koliko vrednog čoveka je naša zemlja izgubila. Moj svet su ipak činili „Iznogud“ i ostali crtaći. Uvek je gledao napred, ka budućnosti, svaki snimak je beležio reči koje su to značile. A gde smo sada mi? Jesmo li se za 8 godina pomerili koji korak bliže boljoj budućnosti? Dobili smo vize. Jaka stvar. Kolike su nam plate? Imamo li novca da sebi zaista priuštimo neko pravo putovanje u inostranstvo gde nećemo biti nemi posmatrači izloga, već gde ćemo moći da kupimo bar nešto od onoga što nam se svidi?
Da li ćemo se, zapravo, ikada finansijski oporaviti od svega onog što su nam pred nosem pokrali dok smo mi, zaslepljeni novokomponovanom estradom žudeli da gledamo makar deliće tog glamura – kiča, jer nismo mogli da ga priuštimo?
Ne želim da budem političar. Ne volim da lažem. Obećala sam da se neću učlaniti ni u jednu stranku kada napunim osamnaestu. Ni na izbore neću da izlazim. Radi čega? U ovoj državi ne postoji taj koji bi nas iščupao iz blata u koje smo se uvaljali. A da glasam za nekog za koga „svi“ glasaju, neću. I sećam se te scene kada Jovana odlučuje da se venča u Engleskoj. Sramota ju je sopstvene zemlje, u kojoj se rodila. Pobegla bih i ja odavde da mi se ne skupljaju suze i pri samoj pomisli na to. Čak i na more kad sam odlazila, plakala sam po nedelju dana. Nedostajalo mi je sve, monotonost dana.
Govore da smo na putu za ulazak u Evropsku Uniju. A koliko nam je vremena potrebno za to, pitam se. U mojim očima, to postaje da izgleda kao neka naročita institucija kojoj naš narod još nije dostojan. Nedorastao njoj. I šta onda znači ono što smo još u drugom ili trećem razredu osnovne učili da se Srbija nalazi u Evropi? Je l’ to u stvari znači da smo neprihvaćeni, ispali iz kolone, igre? Treba da odbacimo Kosovo kao deo Srbije. Znate li da je to isto kao kada majka mora da pusti svoje tek rođeno dete samo da bi je primili u porodicu? I znate li otkada takvih običaja više nema? Nekada je naš pasoš bio neprocenjiv. Kada nas je bilo više. Sada smo samo jedna mala Srbija. Napaćena, ranjena, siromašna, pokorena, uništena, čije rane neće skoro biti zaceljene. Koja želi da podigne glavu i stekne nekadašnji autoritet. Dok je ove vlasti, neće moći. A i da se neko drugi izabere, ne verujem u drastične promene.
Danas smo svetski rekorderi po gledanju televizije i provodu, zabavi. To nas je i dovelo do prosjačkog štapa, zar ne? I sada, iako znam da prave odgovore nikada neću dobiti, pitam, svima nama, koji zaista želimo kvalitetniju budućnost, za sebe i za sve one koji će doći posle nas, ima li nade u ovoj zemlji? Da li ćemo imati, kada dočekamo duboku starost, doktora, koji će uspostaviti pravu dijagnozu i koji neće biti proizvod još jednog privatnog fakulteta? I da li je sada, možda, poslednji trenutak da kupimo svoju kartu za odlazak u bolje sutra?
| « | Februar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |